18. prosinca 2004.
Božićni koncert u Vukovaru

Malo je mjesta na svijetu koja mogu ostaviti toliki emotivni dojam na čovjeka, kao što je grad Vukovar. Brojne su već pametne i emotivne riječi i pjesme izrečene ili napisane o Vukovaru, ali sve to ustvari ispada tako malo i preopćenito, jer je neposredni doživljaj Vukovara, nešto sasvim drugo.
Obično svoje osvrte na prethodne koncerte započinjem u jednom sasvim drugačijem tonu, više izletničko-putopisnim stilom, jer su i dojmovi nakon svih naših nastupa u pravilu dobri i ispunjeni euforijom. Ovaj osvrt nosi jedan kvalitativno drugačiji ton.

Boravak u Vukovaru i predbožićni koncert ostvaren je zahvaljujući inicijativi Akademije medicinskih znanosti RH, a posebno se tu treba naglasiti amgažman akademika Ive Mlinarića i ravnateljice Vukovarske bolnice, dr. Vesne Bosanac. Valjda je tako moralo biti da je taj subotnji dan, 18. prosinca, od ranog jutra bio hladan i kišovit, a takav je ostao i po našem dolasku u vukovarsku bolnicu. Nakon kraćeg prijema i riječi dobrodošlice, dr. Bosanac nas je provela kroz podrumske, ratne dijelove vukovarske bolnice, gdje smo mogli osobno osjetiti svu skučenost, tjeskobu i strah koji su proživljavali svi oni koji su tu tražili utočište. Svi se još sjećamo televizijskih izvješća i tih sumornih, ranjenicima i civilima pretrpanih hodnika i svi mi koji smo tu subotu u njima bili, duboko smo proživljavali sve te bolne trenutke koje nam je iz prve ruke prenosila ravnateljica, i sama sudionica navedenih događaja.
Nakon toga, članovi zbora, u društvu naših organizatora posjetili su memorijalno groblje hrvatskih branitelja gdje su predsjednik zbora profesor Milan Ferković, naš dirigent profesor Mijo Bergovec i akademik Ivo Mlinarić položili vijenac ispred znamenitog spomenika. Tom prilikom spontano je otpjevan "Oče naš" Rudolfa Matza, što je dodatno uveličalo dojam mjesta na kojem smo se nalazili. U kratkom govoru, dr. Bosanac nas je informirala o stvarnom opsegu stradanja koji se u Vukovaru dogodio i o nekim brojčanim podacima nakon kojih nitko od nas nije mogao ostati ravnodušan.
Zadnja postaja našeg puta bila je u doslovnom smislu riječi i zadnja životna postaja za preko 200 ljudi iz vukovarske bolnice, koji su tih kobih dana s kraja studenog 1991. godine, pred očima i pod "zaštitom" međunarodnih institucija, prepušteni rukama zla i mržnje, kojima ljudski život ne predstavlja ništa. Svaki metar puta prema prošao je u muku i promišljanjima o ljudima koji su tada, tim istim putem prolazili i događajima koji su se potom dogodili. Vozeći se tim istim putom, kojim su se i ti ljudi tada vozili, bili smo svjesni da gledamo iste motive i istu onu ravnicu, što se negdje na dalekom sivom horizontu spaja sa nebom.

Ovčara je tog subotnjeg popodneva, barem meni osobno, bila gorko i preteško iskustvo, verojatno i zbog toga što sam i sam skoro godinu dana bio sudionikom procesa identifikacije tih ljudi nakon što je nastupila mirna reintegracija. Sve te ljudske priče i tragedije, iščekivanja roditelja i supruga i bližnjih, sve te neispunjene želje i skrivene nade, prolazile su mi mislima dok sam sa našim dirigentom, profesorom Mijom Bergovcem stavljao vijenac, na tu blatnu i krvlju natopljenu svetu slavonsku zemlju, čiji sam i sâm sin. Kiša i sivilo bili su filmski dekor za taj bolni trenutak. Misli u tom trenutku bile su nepovezane, zrak težak a noge od olova. Pjesma u tom času nije nikome padala na pamet, bilo je isuviše tužno.

Nakon tih emotivnih iskustava i kraćeg popodnevnog odmora, uslijedio je koncert u Pastoralnom centru Sveti Bono, u neposrednoj blizini znamenite i u ratu devastirane crkve svetih Filipa i Jakova. Danas to izgleda sasvim drugačije i čovjek se osjeća posebno sretan kada vidi da je duh obnove, barem u onom materijalnom smislu u velikoj mjeri prisutan u Vukovaru. Iako se na prvi mah čini da nije, ali u kontaktu sa prisutnim vukovarcima i kolegama iz bolnice, osjeća se da je onaj važniji, ljudski duh obnove, sve prisutniji kod žitelja ovog grada.

Sam božićni koncert trajao je skoro sat i pol, a program, na kojem su bile poznate skladbe hrvatske i svjetske glazbene baštine, vodila je mlada i simpatična voditeljica sa hrvatskog radija Vukovar, gospođica Jasenka Vincetić. Obzirom da je u Vukovaru tih dana bilo više gostovanja sa sličnim, božićnim predznakom, dvorana je sigurno mogla primiti još gostiju, ali kako je u pozdravnom govoru spomenuo predsjednik zbora, profesor Ferković, "Niste brojni al ste pravi". To se moglo osjetiti i u reakcijama nakon svake pjesme, a posebno tijekom pjevanja zadnje pjesme na programu, "Bože čuvaj Hrvatsku", Đanija Maršana, kada su se svi u prisutni u dvorani ustali i zajedno sa nama pjevali. Emocije u tom času teško je riječima opisati. Cijeli taj događaj medijski je popratila i Hrvatska radiotelevizija, što je zabilježeno i u informativnim emisijama podnevnog i središnjeg TV-dnevnika.

Nakon koncerta, na poziv gvardijana samostana u sklopu župe svetih Filipa i Jakova fra Zlatka Špehara, članovi zbora su posjetili izvana potpuno obnovljenu crkvu i razgledali njezinu, još uvijek devastiranu unutrašnjost. U kraćem obraćanju gvardijan fra Špehar, ispričao je niz potresnih životnih priča, naročito onih u kojima su stradalnici bili djeca, sadašnji trenutak u Vukovaru uz naglasak na budućnost i ulaganje u duhovnu obnovu i potrebu za oprostom, ali jednako tako i potrebu za pamćenjem svega što se ovdje prije 13 godina dogodilo. Treba naglasiti i da je tom prigodom, načelno dogovoren i koncert u toj crkvi u skoro vrijeme. Nakon toga je uslijedila zajednička večera u Radničkom domu u Borovu.

Sutradan, u nedjelju, prije povratka u Zagreb, članovi zbora su u pratnji gospodina Pere Mlinarića, saborskog zastupnika iz Vukovara, obišli znamenitu Trpinjsku cestu, poznatiju kao "Groblje tenkova" i mjesto na kojem je spomen-bista hrvatskom heroju i organizatoru vukovarskog otpora, genaral-bojniku Balgi Zadri. Gospodin Mlinarić, i sam sudionik tog vremena i događaja, u kratkim je crtama ispričao nekoliko legendarnih crtica iz tog herojskog perioda.
Potom je uslijedio povratak u Zagreb .
Radujemo se ponovnom susretu sa tim ljudima i tim gradom patnikom, radujemo se i želimo im da im budućnost donese samo prosperitet i napredak, a predstojeći božićni blagdani donesu mir i obilje radosti.

Goran Ivkić